Balada o zanesenosti

Toliko smo se zanosili ljubavlju, srećom, životom, svime...
A nismo znali da zanos privlači i one druge
koji nemaju vlastite zanose.
Mi smo do zadnje kapi ispijali naš,
dok su oni ispijali nas zanesene.
Nakon svega znam da je umor od zanesenosti
dug i težak.
Znam da je umor od svih onih koji nemaju vlastite zanose
duži i teži.
I znam da će teško shvatiti onaj koji nije živio zaneseno
da je samoća lijek za taj umor.

Iako nisu bili zaneseni
gledajući nas istrošene,
gole,
iskrene,
bez zanosa,
zanjela ih naša bol,
naša tuga,
naša nemoć...
U svom sućutnom zanosu
posegnuli su za suzom našom,
samo da bi sigurni bili
da smo isti kao i oni.

Kad su suzu dotakli,
prestrašena,
skliznula je na dno duše.
Borila se sama sobom
da se vrati u čahure svoje.
Još i danas krije se
od zanosa sućutna
koji suze mami,
pa ih smjelo krade
sve dok ne presuše.

Nakon svega,
ostala je suza neprolivena.
Iza nje je zanos nepobjediv,
u njemu smo mi.