Krhotine nečega

Moje  priče umiru.

Bespomična,
u njima ležim.

Ispod pogleda svećenika u bijelom

Osjećam krhotine nekog svetoga grada

Pokušavam ga dozvati.

Znam,

bio mi je  najvažniji.

Znam,

bio mi je najsvetiji.

Nisam bolesna!

Ne silite me na ispljuvak!

Samo tražim sveti grad!

Ali tanke su niti mojih misli.

Iscrpljene i lomljive.

Umorne.

U njima više nema

mojega svetišta.
Samo,
u plućima
osjećam

krhotine

nečega
izgubljenoga.