Kao u snu

Hodam kao u snu, meko i lagano...
Smiješim se kao u snu, nježno i radosno...
Gledam oko sebe, kao u snu veseli ljudi s lijepim licima...
Jesen je i sunce grije, kao u snu razigrano i toplo...
Crvenim prekrivačem noć prekriva dan, kao u snu...
I dok u zoru ranu sklapam oči od sna,
Strahujući da novi dan ne odnese dan kao iz sna
Tonem u san i sanjam isto...

**************************************
Kad se svi osjećaji stope u jedan,
jer sve u meni je usklađeno...
Ne fali niti jedan komadić na putu od mozaika...
Kad mi se stvarnost čini lagana kao san...
Kad ne mogu opisati trenutak u kojem se nalazim,
jer trenutak opisuje mene...
Onda je to moj savršen trenutak ...

Sunašce se vjenčalo

 U ljubavi nježnoj

 U ljubavi jakoj

 U ljubavi jedinoj pravoj

 Rodila si se Ti

 Najveće moje blago

 Brzo su godine prošle

 I evo te sada

 U ljubavi nježnoj 

U ljubavi jakoj

 U ljubavi jedinoj pravoj

 Iz tebe ona sjaji

 U tebi ona živi 

Ti si ljubav Moje zlato

Balada o zanesenosti

Toliko smo se zanosili ljubavlju, srećom, životom, svime...
A nismo znali da zanos privlači i one druge
koji nemaju vlastite zanose.
Mi smo do zadnje kapi ispijali naš,
dok su oni ispijali nas zanesene.
Nakon svega znam da je umor od zanesenosti
dug i težak.
Znam da je umor od svih onih koji nemaju vlastite zanose
duži i teži.
I znam da će teško shvatiti onaj koji nije živio zaneseno
da je samoća lijek za taj umor.

Iako nisu bili zaneseni
gledajući nas istrošene,
gole,
iskrene,
bez zanosa,
zanjela ih naša bol,
naša tuga,
naša nemoć...
U svom sućutnom zanosu
posegnuli su za suzom našom,
samo da bi sigurni bili
da smo isti kao i oni.

Kad su suzu dotakli,
prestrašena,
skliznula je na dno duše.
Borila se sama sobom
da se vrati u čahure svoje.
Još i danas krije se
od zanosa sućutna
koji suze mami,
pa ih smjelo krade
sve dok ne presuše.

Nakon svega,
ostala je suza neprolivena.
Iza nje je zanos nepobjediv,
u njemu smo mi.

Sivo jutro

Ispod oblaka sivih bezlično jutro,
sivilom svojim obavilo je
i nebo, i more, i planine.
I ja siva u njegovoj turobnosti stojim.
Jutra su kao i ljudi;
često obasjaju svojom ljepotom
ili tajanstvena stoje u magli.
Ponekad zaviju sve u sivo
ili okićena injem prijeteći stoje.

U ovom jutru,
na njegovim sivim obzorima
zaustavljaju mi se misli.
Na njegovim stajaćim vodama
razbacani mi plutaju osjećaji.
U njegovo močvarno tlo
upadaju mi koraci
a njegov živi pijesak
pretvorio se u živu čežnju.

I dok se borim
da me ne proguta sasvim,
mrzim duge sate
koje donosi sivo jutro.