Oboje

Kada bi barem ove grudi
što mi nedaju disati
mogle udahnuti mrvicu radosti.
Ali ne!
Ne mogu!
Previše je gorčine u meni.
Stojim na klimavoj giljotini
i pitam se da li sam osuđenik ili dželat.
Slike tvojih nedjela prolaze mi kroz glavu.
Po neznam koji puta
podižem mač visoko u zrak
ne bi li ti presudila.
I prije nego ću te pogubiti
napadaju me vlastita zlodjela.
Vežu mi ruke!
Oduzimaju dah!
Otimaju mač!
Govore mi
"Ti nisi dželat!
Osuđenik si!
I tvoja smrt je pravedna!"

Krhotine nečega

Moje  priče umiru.

Bespomična,
u njima ležim.

Ispod pogleda svećenika u bijelom

Osjećam krhotine nekog svetoga grada

Pokušavam ga dozvati.

Znam,

bio mi je  najvažniji.

Znam,

bio mi je najsvetiji.

Nisam bolesna!

Ne silite me na ispljuvak!

Samo tražim sveti grad!

Ali tanke su niti mojih misli.

Iscrpljene i lomljive.

Umorne.

U njima više nema

mojega svetišta.
Samo,
u plućima
osjećam

krhotine

nečega
izgubljenoga.