Povodom 100 godišnjice smrti mog dragog pjesnika i pisca, sugrađana, Janka Polić Kamova
(Rijeka, 17. studenog 1886. - Barcelona, 8. kolovoza 1910.)
POST SCRIPTUM
Ne pjevah oči djevojke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.
Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.
Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamnjan presvijetlih
božanstva i ministra.
Ne pjevah suzu sućuti
rad pjanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.
Ne pjevah sjetu skrofule
kroz poklon birokrata:
Ja nisam borac bijednika
sa okna prvog kata.
Naiđoh svagdje - ko na gad -
na lice časno glupo...
Kad glupost vrijeđa ljudski stid
i pljusko bih i lupo...
Kad tamo - rukom po staklu
svim svojim tresnuh bijesom:
Promaših!... Rukom curi krv
i staklo živim mesom...
I kletva grdna, prostačka
sve pjesme od tad piše:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad - ništa više! Janko Polić Kamov
S poštovanjem, moj šapat crnom riječkom vitezu
Sto godina nakon smrti
Kakav-takav
On nestao nije
Vitez crne psovke
Iz najmračnije spilje gore
Zlobno nam se smije:
„Čovječanstvo, čovječanstvo
Još si gore nego prije!“
Kad o tebi mislim
Kad o tebi pišem
Ja iz duše vrištim
Psujem
Molim...
Kakva- takva
Kažu luda
Šizofrenik
Kad o tebi pišem
Srcem dišem
Zbog toga sam i napisala priču posvećenu Kamovu
