Oboje

Kada bi barem ove grudi
što mi nedaju disati
mogle udahnuti mrvicu radosti.
Ali ne!
Ne mogu!
Previše je gorčine u meni.
Stojim na klimavoj giljotini
i pitam se da li sam osuđenik ili dželat.
Slike tvojih nedjela prolaze mi kroz glavu.
Po neznam koji puta
podižem mač visoko u zrak
ne bi li ti presudila.
I prije nego ću te pogubiti
napadaju me vlastita zlodjela.
Vežu mi ruke!
Oduzimaju dah!
Otimaju mač!
Govore mi
"Ti nisi dželat!
Osuđenik si!
I tvoja smrt je pravedna!"

Krhotine nečega

Moje  priče umiru.

Bespomična,
u njima ležim.

Ispod pogleda svećenika u bijelom

Osjećam krhotine nekog svetoga grada

Pokušavam ga dozvati.

Znam,

bio mi je  najvažniji.

Znam,

bio mi je najsvetiji.

Nisam bolesna!

Ne silite me na ispljuvak!

Samo tražim sveti grad!

Ali tanke su niti mojih misli.

Iscrpljene i lomljive.

Umorne.

U njima više nema

mojega svetišta.
Samo,
u plućima
osjećam

krhotine

nečega
izgubljenoga.

 

Mreža od slova

Kosti obljubljene

vlagom drhte.

Magla muti
odavno zamućen vid.

Moj obzor crna je točka.

Gutaju me
parazitske misli.

Na licu
poput prljave mlake

razljevam osmijeh.

Noć gmiže

slinavo

nepomično.

Moje su ovčice
davno potonule

u nekakvim
vodenim jaslama.

S njima,
u snu vječnom
krije se san.

Pokušavam brojati slova.
Motam ih
izjedenim mislima
ali ona motaju mene
u zgužvanu
goruću plahtu.

Vlažna,
predajem se.
Moji se udovi pretvaraju u klješta.

Postajem paukoslovac,

i pletem

pletem

pletem bez prestanka

i nemir se gubi

u mreži,

mreži

od slova.

Najdraža prijateljice

Mare,
da barem imaš profil na faceu
mogla bi ti svaki dan pisati,

pričati o svemu,
nasmijavati te...
Mogla bi zamišljati kako me slušaš,
osluškivati šta mi govoriš.
To mjesto
"... Negdje ..."
"... Nigdje ..."
"... Tko zna gdje ..."
nestalo bi.
Da si barem na vrijeme otvorila prokleti profil.
Ali ne.
Ti si živjela život.
Voljela ljude.
Virtualnost nije bio tvoj svijet.
Nije ni moj.
Ipak ponekad bježim u njega.
Tražim te!
Tražim te svuda!
Noćima gledam u zvijezde i tražim te.
Često te ugledam  u onoj koja najviše titra 
i ljutim se tada na tebe.
Naviru mi suze.
Ne mogu te dohvatiti.
Ne mogu te zagrliti.
Ne mogu te poljubiti.
Stisnuti ruku tvoju.
Reći ti sve ono što ti nikada nisam rekla.
Nedostaješ mi jako!
Ne postoje riječi kojima mogu opisati tu čežnju.
Da mogu usnuti san bez suze za tobom
i da mogu spavati u komadu sve do zore,
bez da se budim i pitam po tko zna koji puta "Zašto?"
i da mi se ne znam šta predivnoga dogodi
ova bol ne bi bila blaža.
Kada bi barem vjerovala u život vječni
lakše bi podnjela činjenicu da si otišla.
Mrzim činjenice,
njihovu bezličnost.
Tvoj blagi pogled ne može nestati.
Ne moram sklopiti oči da ga vidim.
Tvoj dječački osmijeh.
Tvoja dobrota uvijek prisutna...
A ipak...
Iznevjerila si me.
Povrijedila si me.
Naši planovi su se izjalovili.
Mojih pola stoljeća dočekala sam bez tebe,
bez tvojih pola stoljeća,
a toliko smo željele zajedno ih dočekati.
Željela sam da se smiješ mojim glupim ispadima,
da me grli tvoja dobroćudnost
i da ti napokon priznam:
"Najdraži od svih poklona
tvoje mi je prijateljstvo!"
MARE MOJA MARE!
Mrzim tu jebenu činjenicu!
Užasno me boli
i ne mogu
je prihvatiti.
Ti si zauvijek moja najbolja prijateljica.

Posve svoja

O njoj ništa ne znam
Osim da joj dom u vrtu mom
Ali ona nije moja smreka
Ona je posve svoja
Možda samo onoj širokoj smreki susjeda preko puta
Povjerila  ona svoja je čula
Ona je najlijepša scenografija ptičjega zbora
Ona je dom djetlića iz gora
I dok je sunce obasjava
Miluje me nježnost njena
Iz obrisa njenih u tamnoj noći
Slutim kolike su joj moći
A danas je gledam prekrasnu
Bijelim velom ogrnutu
I čujem otkucaje njena čista srca
Dok ljepotu svoju bez srama mi pruža
Osjećam je cijelim bićem
Radosna mi duša
Jer u mom vrtu živi
Smreka
Koja nije moja
Već je posve svoja

Smeljena

Ma neka se gre vrit!
Tar je se i šlo vrit,
a vritnjaka naprvo od nikud ni.
Koza je finila va kobasicami
a ja na kraju svita.
Kad sunce zajde,
Zdrava Marija odzvoni
moj cunami me stišće.
Stišće ....
Stišće...
Ni vrag da će i mene samlet.