da barem imaš profil na faceu
mogla bi ti svaki dan pisati,
nasmijavati te...
Mogla bi zamišljati kako me slušaš,
osluškivati šta mi govoriš.
To mjesto
"... Negdje ..."
"... Nigdje ..."
"... Tko zna gdje ..."
nestalo bi.
Da si barem na vrijeme otvorila prokleti profil.
Ali ne.
Ti si živjela život.
Voljela ljude.
Virtualnost nije bio tvoj svijet.
Nije ni moj.
Ipak ponekad bježim u njega.
Tražim te!
Tražim te svuda!
Noćima gledam u zvijezde i tražim te.
Često te ugledam u onoj koja najviše titra
i ljutim se tada na tebe.
Naviru mi suze.
Ne mogu te dohvatiti.
Ne mogu te zagrliti.
Ne mogu te poljubiti.
Stisnuti ruku tvoju.
Reći ti sve ono što ti nikada nisam rekla.
Nedostaješ mi jako!
Ne postoje riječi kojima mogu opisati tu čežnju.
Da mogu usnuti san bez suze za tobom
i da mogu spavati u komadu sve do zore,
bez da se budim i pitam po tko zna koji puta "Zašto?"
i da mi se ne znam šta predivnoga dogodi
ova bol ne bi bila blaža.
Kada bi barem vjerovala u život vječni
lakše bi podnjela činjenicu da si otišla.
Mrzim činjenice,
njihovu bezličnost.
Tvoj blagi pogled ne može nestati.
Ne moram sklopiti oči da ga vidim.
Tvoj dječački osmijeh.
Tvoja dobrota uvijek prisutna...
A ipak...
Iznevjerila si me.
Povrijedila si me.
Naši planovi su se izjalovili.
Mojih pola stoljeća dočekala sam bez tebe,
bez tvojih pola stoljeća,
a toliko smo željele zajedno ih dočekati.
Željela sam da se smiješ mojim glupim ispadima,
da me grli tvoja dobroćudnost
i da ti napokon priznam:
"Najdraži od svih poklona
tvoje mi je prijateljstvo!"
MARE MOJA MARE!
Mrzim tu jebenu činjenicu!
Užasno me boli
i ne mogu
je prihvatiti.
Ti si zauvijek moja najbolja prijateljica.
