U vremenu nekom prošlom, našem, tvoje vrijeme se zaustavilo
Nisu krive godine koje su bile, ni smijeh, ni pjesma, ni tvoja popularnost
Nisam kriva ni ja
Ti si zaustavljao to vrijeme izgledom, pričom, pjesmom
Znao si da to nisu mogli učiniti ni faraoni koji su vjerovali u život vječni,
Ni najveći ratnici s Džingiskanom na čelu
Ni mislioci filozofi, ni Isus sam
Ti si zaustavljao vrijeme u sebi ali nisi mogao zaustaviti sebe u njemu
Dok lutaš svijetom i tražiš izgubljene ideale
Pogled ti postaje prazan a korak sve sporiji i teži
Tvoja jutarnja molitva uvijek je ista
Za tvoje stihove uvijek će se hvatati pokoji utopljenik vremena
Oni su zaista čisti ko suze dok klize niz obraze i zaustavljaju se na dnu srca
U tvojim bistrim suzama ja oplakujem samo tebe
Nikad te nisam mogla razumjeti
Ni tvoju želju da budeš nesretan
Mi smo barem imali vrijeme koje smo htjeli zaustaviti
Vrijeme koje smo posvojili i nazvali „naše“
I zato smo sretni.
Ali ne i ti ?
Ti bezuspješno skupljaš našu ostavštinu
Znaš i sam da ona nije opipljiva i da je nosimo u nama
U tvojim riječima čuje se bezvremenski japaj
Zbog želje da zaustaviš vrijeme ti si ga izgubio
I zato si nesretan
Izgubio si i sve ostalo vrijeme u kojem si ga tražio
I sada bacaš ranjenu dušu pred moje noge
Neću se sagnuti da je podignem, neću je ni zgaziti
Zaobići ću je
Ja nisam tvoj spas ni tvoje uništenje
Ja sam samo sjećanje na jedno vrijeme „naše vrijeme“
Sjećanje na jednu mladost, jednu slobodu
Sjećanje na jednu ljubav kojoj nema povratka
